Knjiga se bavi samim počecima odlučivanja kako u psihologiji tako i u matematici, s naglaskom na matematiku, a redoslijed iznošenja materijala donekle slijedi povijesni razvoj misli. Psihološke teme ovdje su da dodatno pojasne i motiviraju pretpostavke koje matematičarima služe kao polazna osnova za razvoj teorije. Središnje mjesto među aksiomima teorije očekivane korisnosti zauzima aksiom nezavisnosti, koji na stanovit način definira racionalnost i racionalnog donositelja odluke.

Od novijih neutilitarističkih pristupa spomenuta je Saatyjeva metoda svojstvenog vektora i detaljno je razrađena matematička osnova za njeno razumijevanje (Perronov teorem). Teorija potencijala, razvijena od strane autora knjige, također spada u neformalne metode koje se ne zasnivaju na nekom aksiomatskom sustavu.

U Dodatku su opisane neke praktične procedure koje preciziraju pojedine faze odlučivanja. Dan je popis i opis i drugih metoda koje nisu spominjane u knjizi, a sve su ilustrirane na jednom primjeru. Prije korištenja pojedine metode važno je znati koje su pretpostavke nužne za njeno korištenje što je u Dodatku još jednom naglašeno. Danas, u vrijeme raširene upotrebe računala i drugih pomagala čini se važnim to istaknuti, jer ljudi su skloni vjerovati rezultatima koje daje računalo, uzimaju ih bez zadrške i zaboravljaju na staru izreku—garbage IN, garbage OUT. Ni jedna metoda nije čisti recept, nego nosi okus i duh okruženja, ideja i pretpostavki iz kojih je nastala.

Odlučivanje je procedura koja započinje odabirom metode, prikupljanjem podataka, a završava analizom osjetljivosti za ulazne parametre. Na nju treba gledati kao na interakciju čovjeka i stroja u kojoj se odluka postiže nakon niza ponovljenih izračuna.