Prošlo je gotovo dvadeset godina od prvog izdanja knjige Savjetovanje usmjereno na osobu. U tom razdoblju, praksa savjetovanja i psihoterapije jako se proširila, a primjetan je i usporedan razvoj unutar zasebnog područja savjetovanja usmjerenog na osobu. Godine 1988., osim tekstova Carla Rogersa, bilo je jako malo literature koja bi mogla pomoći nekome tko se želi osposobiti za savjetovatelja usmjerenog na osobu, te je prvo izdanje ove knjige donijelo građu i predmet pristupu koji je bio u opasnosti od zastarijevanja.

Treće izdanje ove knjige temelji se na dubokim promjenama koje su se tijekom posljednja dva desetljeća dogodile u svijetu usmjerenom na osobu. Pristup je sada dobro utemeljen u Velikoj Britaniji i prihvaćaju ga tisuće praktičara. Postoji nekoliko vrlo kvalitetnih tečajeva za osposobljavanje i to na poznatim sveučilištima – najpoznatiji su oni na sveučilištima Strathclyde i East Anglia – gdje su autori knjige bili odgovorni za razvoj centara koji su stekli međunarodni ugled. O pristupu usmjerenom na osobu puno se piše i u stručnoj literaturi, a knjige nekih autora koji prihvaćaju taj pristup puno se čitaju i jako cijene (npr. Merry, 1995., 1999., Keys, 2003., Tolan, 2003., Wilkins, 2003., Sanders, 2006., Tudor i Worrall, 2006.).

Brzo širenje i učvršćivanje tog pristupa u Velikoj Britaniji i u drugim dijelovima svijeta osiguralo je njegovu vitalnost. Pojavile su se nove škole koje su ostale vjerne sržnim elementima pristupa, ali koje su prigrlile i drukčije poglede te otvorile nove terapijske mogućnosti. Autori ove knjige smatraju ta dostignuća dobrodošlima, uz istodobno motrenje mogućih odstupanja zbog odbacivanja ključnih elemenata pristupa. Neumorni su i u trajnom proučavanju teorijske osnove djelovanja usmjerenog na osobu kako bi uvidjeli gdje je potrebno proširenje ili razrada. U tom je smislu osobito aktivan bio Dave Mearns, a njegov rad na konfiguracijama i ego-sintonom procesu pokazao se osobito produktivnim i od velike kliničke važnosti.