Bilo je mnogo pokušaja uspostave jasnih kriterija da bi se u području ličnosti mogla razlikovati normalnost od abnormalnosti. Neki od tih kriterija usmjereni su na obilježja koja karakteriziraju tzv. normalno ili idealno stanje duševnog zdravlja. Nastojali su se odrediti kriteriji za pojmove kao što su abnormalnost ili psihopatologija. Najčešće se koristi statistički kriterij prema kojem normalnost određuju postupci koji se najčešće pojavljuju u određenoj društvenoj skupini, dok patologiju ili abnormalnost određuju obilježja koja su u toj populaciji neuobičajena.

Prema tome, normalnost i patologiju možemo shvatiti kao relativne pojmove – oni su proizvoljno određene točke na nekom kontinuumu ili gradijenti. Ne postoji jasna crta razdvajanja normalnog i patološkog ponašanja. Dapače, ličnost je toliko složena da neka njezina područja mogu, a druga ne mogu normalno funkcionirati. Osim toga, postupci koji u jednom trenutku služe prilagodbi, u drugom času to više ne uspijevaju.

Knjiga na temu razlikovanja normalnih od patoloških fenomena u psihologiji predstavlja značajan doprinos psihološkoj znanosti. Naime, pitanja na koja su pokušali odgovoriti autori vjerojatno su najčešća pitanja koja si postavljaju i na koja moraju odgovarati psiholozi, neovisno o tome bave li se znanstvenim istraživanjima ili radom u praksi.

Tradicija traganja za kriterijima i pokazateljima pomoću kojih će moći razlučiti što je u nekom ponašanju odraz normalne ličnosti, a što poremećaja, postoji otkad su se odstupanja u ponašanju počela kvalificirati kao poremećaji. Premda suvremena znanost danas nudi velik broj relevantnih informacija u ovom području, ne može se reći da smo blizu zadovoljavajućeg odgovora.